Nakon godinu dana priprema, Zagrepčanin Željko "Gojzek" Brdal, uz pomoć prijatelja koji su bili njegove oči, jer sam ne vidi, popeo se na Dinaru i osvojio najviši vrh Hrvatske Sinjal na 1831 metar nadmorske visine.
– Vidna barijera ipak je više u glavi – ističe taj 45-godišnjak, profesor povijesti u I. OŠ Dugave. U svom dugogodišnjem radu s učenicima, kojima je jedan od najomiljenijih profesora, pokazao je da se sve može kad se hoće. Tako je napisao školski udžbenik i šahovski priručnik, igra šah, planinari i aktivan je član zajednice.
Sam ističe kako retinalna pigmentoza koja mu je oduzela vid nije slomila i njegov duh, a taj je duh pobijedio i sve nedaće koje su snašle ekipu pri usponu na Dinaru. Kad su već bili blizu cilja, zapuhao je vjetar i spustio se pljusak.
– Ni sva oprema ni kabanice nisu nam pomogli, sijevalo je, padalo, a na vlastitoj koži osjetio sam onaj Thompsonov "vjetar s Dinare", prisjeća se Željko. Ekipa planinara iz Poljske, koja je iz planinarske kućice krenula nešto nakon njih, do vrha nije stigla. Kiša i vjetar natjerali su ih da se vrate.
– Kad smo stigli do zadnjeg i najtežeg uspona, već smo bili mokri. Ispred nas bila je strmina i kamen, sve je bilo sklisko, ali nisam htio odustati. Bio sam motiviran do bola i puzao bih gore kao puž da je trebalo – kaže Brdal. Ekipu je na Dinaru vodio Josip Marin iz HPD-a Mosor, a bila je s njim i Marija Bilić. Profesorova videća pratnja bili su Mario Damjanović i Marin Botteri iz HPD-a Željezničar.
Teže je silaziti
– Mario i Marin, jedan ispred a drugi iza, bili su moje oči. Davali su mi informacije o stazi, pogotovu što mi je u visini glave. Na najstrmijem usponu ulovio sam se za Marija i doslovno smo doletjeli na vrh, opisuje profesor i dodaje kako im je za uspon na vrh trebalo četiri sata. I dok je uobičajeno da povratak traje dulje, njihov je trajao samo 2,5 sata.
– Sjurili smo se dolje, iako je meni puno teže silaziti, jer stalno koračam u dubinu. I dolje me vodio super Mario. Ovisan sam o vodiču, a njemu je to velika odgovornost. Imam volje, ali sam i slijep. Na zahtjevnijim predjelima možda mi je i prednost što ne vidim – ističe uz smijeh Brdal i napominje da se osim onoga u glavi mora i u nogama imati snage. A sve je počelo prije tri godine, kad se kći Nika upisala u planinarsku sekciju.
– Kod njih je uobičajeno da na planinarske izlete idu i roditelji, pa smo tako krenuli i supruga Vlasta i ja – objašnjava kako se priključio grupi Gojzeki u OŠ Zapruđe. Učiteljica Duška Marčić Svilar, voditeljica grupe, kaže da se profesor Brdal jako dobro snašao i uklopio.
– Iako ne može bez pratnje, nikada ne koči grupu, bez obzira na teren kojim idemo. Ponekad mi to čak izgleda izvan svake pameti – ističe učiteljica i dodaje kako je njegov dolazak u grupu razlog zašto se na njihovim izletima više razgovara.
– Kako on ne vidi, moramo mu sve prenositi. Na taj način zapravo i sami vidimo ono što možda i ne bismo uočili. A profesor često nakon izleta piše izvještaje koji su puni detalja o kojima smo razgovarali, a dopunjuje ih još i činjenicama do kojih sam dođe istražujući odredišta na koja smo išli – kaže D. Marčić Svilar. Profesor je, napominje, uvijek pozitivan. I kad drugi misle da nešto neće uspjeti, upravo je on taj koji bodri i daje podršku. I Alan Čaplar, planinarski vodič grupe Gojzeki, o profesoru Brdalu govori samo pozitivno. Svojim zadacima posvećuje punu pažnju, a sve radi uz veliku volju.
– Detaljno se priprema, pita kako da to izvede, a na planinarenju nikad nije pasivan. On je zapravo taj koji podučava naše vodiče kako treba pomagati slijepima, o čemu je pisao i u mjesečniku Planinarskog saveza Hrvatske "Hrvatski planinar" – kaže Čaplar, inače urednik tog časopisa. Profesor Brdal, dodaje, dokazuje da ništa nije nemoguće.
– Za ono što bih nekada rekao da nema šanse, danas kažem suprotno – ima šanse, ali uz dobru pripremu. Sve što on radi veliko je iskustvo i za vodiče – ističe Čaplar i dodaje kako je siguran da će prof. Brdal vrlo brzo biti prva slijepa osoba u Hrvatskoj koja će savladati Hrvatsku planinarsku obilaznicu. Kao član Gojzeka, Željko Brdal član je i HPD-a Željezničar, u kojem je prošao i planinarsku školu i 2013. položio planinarski ispit. Voditelj škole Slavko Patačko kaže da mu je prof. Brdal bio prvi slijepi učenik.
Dinara kao tiha patnja
- Mislim da je on i jedini slijepi planinar u Hrvatskoj koji je položio ispit, i to vrlo uspješno. Nije imao nikakvih olakšica. Čak je sudjelovao i u pohodu na Okić Dragojlinom stazom. Riječ je o stazi koja je osigurana sajlama, a profesor ju je bez problema svladao. Svima nama on je uzor, otvorio nam je jedan novi svijet za koji nismo ni znali – kaže S. Patačko.
I dok profesor ističe kako bez svoje videće pratnje ne bi uspio, Mario Damjanović, super Mario, kaže da je upravo Željko Brdal zaslužan što se vratio planinarenju i uz njega osvojio Dinaru.
– Profesor Brdal mi je mentor u školi. Počeli smo zajedno planinariti i dogovarati se da idemo na Dinaru. Bila je to i moja tiha patnja jer prije tri godine nisam došao do vrha – ističe M. Damjanović prisjećajući se kako je i ovaj put malo nedostajalo da ne uspiju. Nisu odustali samo zahvaljujući upornosti čovjeka koji zna što hoće i zna kako to ostvariti.
Kad govori o planovima, Brdal ističe da bi želio obići svih 20 planinarskih područja Hrvatske i osvojiti što više od 152 planinarska vrha. A nakon toga, tko zna, možda na red dođe i Triglav.
>>S. Božić: Tata me htio spriječiti da se penjem i skrivao mi je gojzerice
>>Naši alpinisti na najvišem svjetskom vulkanu Ojos de Saladu (6893 m)
